Life Stories

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti…

13/02/2021

Oznake:, , , , , , , , ,

Gdje god se okrenem imam osjećaj da čujem to – OPUSTI SE!

Opusti se, moraš da se opustiš.

Glupa nisam, to odmah možemo eliminisati. Gluva takođe nisam, jer ih sve jasno čujem.

Ali zar ja stvarno ne znam šta to znači? Da li je toliko teško to opuštanje?

Da li se opušten rađaš, uči li se to, može li se zaboraviti, pa ponovo naučiti?

Šta to sa mnom i opuštanjem nije u redu?

Relax, They Say!

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti…

Koliko puta sam se opustila i vrlo brzo shvatila da na to nisam imala pravo…

Opusti se, ma samo opušteno…

A ja, kao da sam zapela u nekom čistilištu opuštanja i na korak sam od uspjeha, ali taj korak je toliko težak da sam i dalje na istom mjestu…

…ranjena, opečena, iscrpljena, a željna da kažem i sama sebi, da viknem koliko me grlo nosi, glasno, najglasnije – OPUSTI SE!

A onda sjećanja kažu, ne!

Znaš li šta se dogodilo kad si se zadnji put opustila, ali i onaj put prije njega…

Prvi put sam bila opuštena sa 17, toliko bar mogu da se sjetim.

Možda je to bio i poslednji istinski put. Svaki slijedeći je govorio da budem oprezna, jer bi u suprotnom sve moglo da ode do vraga.

Ili sam ja to samo umislila.

Jednom sam se opuštena probudila u ratu i bezumlju.

Onaj poslije njega u pogrešnim rukama.

Pa u razvodu, ma šta razvodu, ratu svijetova, vasiona…

Onda je on iznenada otišao zauvijek. Tata. I to na dan velike radosti.

Poslije toga mi je „moja beba“ rekla da me mrzi.

Onda „moj anđeo“ od astme  nije mogao da diše. Ni ja nisam disala. Hitna pomoć, bolnica, pa opet ispočetka…

A kada je doživio i šok od „njegovog“ novog pijanstva i to za „srećnu“ Novu godinu, ja opet nisam mogla da dišem, niko oko mene nije disao, danima…

Izbušene gume na autu, rano ujutro, tek tako… Policija koja ništa nije uradila.

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti…

Ali opusti se, kažu…

Poslije toga sam prestala da pokušavam.

Ili se ne sjećam slijedećeg puta, valjda strijepeći da slijedi neki novi šok koji će mi tako slikovito u lice sasuti činjenicu da je svako moje opuštanje samo uvod u ono s čim ću morati da se nosim. A ja ne znam imam li još snage da se nosim sa velikim nesrećama, bolestima, nemanjima, pijanstvima, tugama, ratovima, institucijama.

Da, na njih sam potpuno zaboravila. Kad sam ih pozvala u pomoć, odmah rekoše da ne mogu da me zaštite.

A čak i kad mi to nisu sasuli u lice, bilo mi je jasno da ne mogu. Tužno je bilo saznanje da ne mogu…

I onda…čuješ – opusti se!

A ti kao zvijer, postaneš divlja, a pitoma, prepitoma… Ko si, ako istinski voliš cijeli svijet, djecu, ljude, životinje, prirodu, život, a bježiš i kriješ se poput ranjene zvijeri koja nastoji urođenim instinktom da spase sebe i njih? Boli kad shvatiš da nema normalnog odgovora na nenormalne okolnosti. Osim neopuštanja.

Opusti se, kažu…

Opustiš se i odjednom osjetiš nemoć, nepoznat teren i nelagodu, osjećajući da je opasnost iza ugla. Tražiš spas. Nema ga. Ne postoji. Osim da i dalje činiš sve nadajući se da ćeš uspjeti, čak i onda kada se patosiraš toliko da ne vidiš izlaz, jer ga niko ne vidi. A ti moraš. Dužna da zaštitiš svoje „mace male“ kako to samo roditeljska ljubav u tebi zna, a ti ne znaš – Kako?

A onda čuješ kako moraš da se opustiš, kako treba da živiš.

Ko još živi, a sapet je u sadašnjem trenutku iščekujući ono što svaki put dolazi ne pitajući…

Ne možeš tako, moraš da se opustiš, to znaju svi. Prepuni su recepata i savjeta kako mogu i kako moram. Opusti se, budalo, život ti prođe!

A u nekim rijetkim trenucima kad i osjetiš da je opuštanje blizu, počinju da te uče da ne možeš da se opustaš naivno i slijepo, nego strategijski. Glup si danas i stršiš, ako ideš iskreno, otvoreno, srcem, ako kažeš šta osjećaš kad osjećaš. Ne ide, kažu mi (meni), danas to tako. To se danas ne cijeni.

Opusti se, kažu! Moraš se opustiti…

Ama, opusti se.

Ali…

Moraš biti igrač. Čuj igrač, a opušten. Kako to “jebote”?! A onda poželim da sam negdje gdje možeš biti opušten kao ti, a ne kao igrač. Ne znam ja da se igram. Osim onih igara iz djetinjstva koje još uvijek pamtim. Nisam za ove moderne. A najčešće su to igre skrivanja očiglednog i one druge koje otkrivaju nepostojeće. I to me umara.

Onda ja tako poželim da mogu biti negdje gdje smijem da se opustim a da ne strijepim i da ne budem igrač…ali svi znaju šta treba, pa i kako, samo ne znam gdje. Možda ni oni ne znaju.

I onda opet prestanem da se opuštam i ostanem u čistilištu, spremna na sve ono što mi može doći… Vraga spremna! Ali na korak od opuštanja…

Tako mi je lakše.

Opusti se, kažu…

Dobro, čak i kad je sve u životu redovno, desi se da nije lako za ponijeti, da boli, da je teško. Jer i to je život.

Ali kad vanredno postane redovno, a redovno je svakako tu, onda je to previše. Za opuštanje.

Ko zna, možda se neko čudo dogodi, pa me opuštanje otkrije, pa se zaljubi u mene toliko da me više ne napusti, kao što me je napustilo onaj prvi put i onaj poslije… Možda, ali kažu da se u čuda mora vjerovati i da nije teško!

Opusti se, kažu…

Ukoliko ti se dopao tekst, podijeli ga sa prijateljima i (…naravno…) sačuvaj ga za kasnije 🙂

Pročitaj i moj tekst na temu srodnosti https://zenazna.rs/srodnost-i-kako-joj-biti-blizu/

0 likes

Author

Vesna

Your email address will not be published.