Life

Obećanja – Prvo Što Sam Naučila Djecu

09/02/2021

Oznake:, , , , , , , , , , , ,

Dogodila mi se jedna situacija danas, koja me je „natjerala“ da razmišljam o obećanjima. Zapitala sam se zašto su obećanja bila taj prvi izazov koji sam stavila pred sebe i djecu, zašto sam baš to odlučila da ih naučim još dok su bili baš mali. Nisam sasvim sigurna da znam odgovor. A možda ih ima i više, što samo povećava vrijednost ove lekcije.

Promises - The First Thing I Taught Kids

Obećanje se valja ispuniti

Šta se dogodilo? Naizgled sitnica. Danas sam sinu obećala da ću ga odvesti na pizzu i kolač, bio je dobar u školi, pomogao mi je oko nekih obaveza u kući i obećanje je trebalo ispuniti. Ja sam bila preumorna i poslednje što sam željela bio je izlazak napolje. I to četvrti put danas… ali to bi bilo prvi put da ja svojoj djeci ne ispunim ono što obećam.

Nisam to smjela dozvoliti. A baš ta situacija mi je nekako izmamila osmijeh i sad, nekoliko sati kasnije osmijeh mi ne silazi s lica. On je srećan, ja sam zadovoljna…obećanje ispunjeno. A ja i dalje nisam sigurna šta je tačno uticalo na to da ovo bude tako važno. Možda sam samo shvatila da sam istrajala, pa mi je drago.

Promises - The First Thing I Taught Kids

Vremena praznih obećanja

Živimo u vremenu kada nam ljudi oko nas često i mnogo obećavaju, a rijetko ispunjavaju obećanja. Stvari koje treba da se podrazumijevaju u našim životima postaju raritetne, a one koje nisu dobrodošle, postale su svakodnevica. Da li me je to ponukalo da jedna od prvih naučenih važnih stvari u dječijim životima bude upravo ta, ne znam. Neispunjavanje obećanja danas je postalo kao neka vrsta sporta.

Bivši muž

Ne znam kako se osjećao moj bivši muž, godinama mi obećavajući da će se promijeniti, ali s obzirom na to da je epilog bio razvod, mogu samo da pretpostavim. Znam kako sam se osjećala ja. Poraženo, izdano, prevareno. A s druge strane sam, u ispunjavanju svojih obećanja bila još požrtvovanija, kako bih djecu naučila koliko je to važno.

Poslodavci, prijatelji

Ljudi za koje sam nekad radila, takođe su pričali prazne priče, kako bi me prividno motivisali da na poslu dajem maksimum. I ja sam ga davala, ne zbog njih, nego zbog sebe. A njihova motivacija se uglavnom svodila na verbalnu i nedovoljnu. Obećanja bi odlazila u vjetar, a moja kultura i vaspitanje mi vrlo često nisu bili saveznici, jer su me kočili u namjeri da im sve kažem i da im dam do znanja da nisam glupa.

Obećanja koja nisu ispunjavana, davali su mi i neki prijatelji. Oni su sada bivši. Jer prijatelji to ne rade. A dok shvatiš da su sva opravdanja u stvari loši izgovori, prođe mnogo vremena.

Sve kreće iz kuće

Neke lekcije čovjek o životu treba da nauči u krugu porodice dok je još mali. A primjerom se najbolje uči. Ponekad sam se pitala da li su moji roditelji negdje pogriješili i sumnjala sam u njihove metode vaspitanja, ali srećom, shvatila sam koliko su učinili za mene i koliko sam im zahvalna. I to je uticalo na želju da moja djeca uvide koliko je to važno. Ne znam da li su se obećanja nametnula sama po sebi, da li su na to uticala prethodna životna iskustva…nije to toliko ni važno.

Obećanja imaju mnogo veze i sa dječijom upornošću da im se obećaju neke stvari, kako bi bili sigurni da će im se željeno ispuniti. Djeca žele da budu sigurna da će dobiti ono što žele, i po tom pitanju su neumoljiva. Ponekad nismo ni svjesni da nas ta mala stvorenja i pametne glavice svakodnevno stavljaju na iskušenja…

Uglavnom, učenje je teklo tako što bih im obećavala samo stvari za koje sam bila sigurna da ću ih moći ispuniti. Ponekad su to bile tek sitnice, ponekad i krupne stvari. Za one za koje sam unaprijed znala da ih neću moći ispuniti, ne bih ni obećavala. Kada ne bih bila sigurna, onda bih im i to otvoreno rekla, a onda bismo se iznenadnom obrtu zajedno radovali.

Zašto ljudi daju prazna obećanja?

Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi to rade. Prvo, nejasno mi je zašto obećati nešto što znaš da ne možeš ispuniti ili nisi siguran da možeš. Drugo, kako li se osjećaš kad obećaš, pa ne ispuniš? Treće, šta misliš kako se osjeća onaj koji je očekivao to nešto, a na kraju bude ništa, a to ništa je „zahvaljujući“ tebi?

Vrlo često sam baš ja bila među ovima što su „čekali Godoa“ i osjećaj je bio baš jadan…nikom ga ne bih poželjela. Valjda je moja želja bila da moja djeca tu vrstu izdaje od mene nikad ne dožive i da ne izrastu u ljude koji bi sutra mogli druge da izdaju.

Iskreno vjerujem u uspjeh! Više puta sam se uvjerila da djeci možeš da pričaš i pričaš, ali dok im primjerom ne pokažeš, to ništa ne vrijedi. Ne bih ni za šta na svijetu dala njihove sreće, radosti, osmijehe, izgrađeno povjerenje…

Ukoliko ti se dopao tekst, podijeli ga sa prijateljima i (…naravno…) sačuvaj ga za kasnije 🙂

Pročitaj i moj tekst na temu zdrave ishrane djece https://zenazna.rs/najzdravija-ishrana-za-djecu-postoji/

0 likes

Author

Vesna

Your email address will not be published.